Suzina ista vjekovima

Štampa
Нравится

Djelić Hercegovine iz Berkovića isti kao prije sto godina

 

U berkovićkom selu Suzini ostalo je mnogo pustih,a lijepih kamenih kuća sa ognjištima,izbama ,čardacima-djelić autetične Hercegovine,od prije stotinjak godina. Malobrojni mještani selo nemogu sačuvati od propadanja,pa u Berkovićima razmišljaju da Suzinu pretvore u etno-selo.U protivnom,zauvjek će nestati.

 

Od plemenitih Miloradovića naovamo,dugom lancu strahova od:kuga,ratova,gladi i studeni,suzinski težak neizostavno je kačio još jednu kariku- onu o strahu od žege i užarene ljetnje kugle nad krasom koja bi mu znala spržiti ljetinu,ostavljajući mu u julu,od vaskolike vode,samo suzu u oku-kroz koju je motrio apokaliptički prizor.Nije zato čudo što su predrasude poprimile snagu činjenice,što nam u Suzini,selu na kilometar i po od Berkovića,78-godišnji Đorđo Soldo priča:

-Tu u Zagradu je srednjovjekovno groblje,sigurno od vremena Miloradovića,a u njemu jedan poveliki krst.Kad bi ljeti užeglo,a klas i čovjek se povili,da od silne vatre ispuste dušu,moj pokojni đed Luka bi kretao da kreči krst.I vjerovao ti meni ili nevjerovao,bio sam sa njim;svaki put bi se pojavili oblaci nad Orlovcem,i zasulo bi nas bar sto kapi kiše.

-Sad ga – nastaviće Đorđo,poslije kraće pauze ,kreči Ljubo.samo da običaj ne umine...

S kišom to ionako to više nema veze.One dolaze i prolaze kako im drago,a mi u nebo sve ređe pogledujemo,posebno od kad smo prije četiri-pet godina dobili vodovod.Pravo da ti kažem,voda iz česme je lakoća,luksuz,standard nešto normalno za mene i moju unučad.Ali ja i danas ustreptim kad se sjetim đeda Luke i oblaka nad Orlovcem.Jeli to žar za mladošću ili u onim oblacima bješe više čari,više ni sam neznam.Nije se naravno,samo ovo promjenilo.

Gotovo sve se u Suzini promjenilo,ili mjenja.Ponajmanje tvrdo građene kamene kuće s čardacima,gusto zbijene pa selo liči na komadić grada,zalijepjen uz obronak Suzinske glavice,s prozorima što gledaju na nekad lijepe podvornice (manja kraška imanja ispod kuća),po kojima rastu orasi,bademi,smokve,jabuke,kruške;u pitominama po prisoju-šipak,i drijen,što jelanjske zime već polovinom februara otvorio žute cvjetove.Nad imanjima s druge strane,diže se Kubaš,tipično kraško brdo sa stočarima pod vrhovima, koji odozgo s radoznalošću mjerkaju pitominu i onih 45 šljemena pokrivenih i nekoliko drugih kuća sa kojih je crijep otpao,a vrata istrulila,unutra se uselila kupina sa povijušama,krckajući i rastačući ono što je nekad podizano štednjom,trudom i odricanjem,dok se u glavama nisu rodile nove misli i iluzije o lagodnijem kutku svjeta“gdje će bar djeci biti bolje“.Poslije drugog svjetskog rata ,dobar dijo Suzinjana ga je vidio u bačkoj Gajdobri,banatskom Ravnom Topolovcu,oni poslije kolonista- u Banjaluci,Trebinju,Novom Sadu...

Ni poslednji rat nije bio bez iseljavanja.Dragan Komar se iselio čak u Pert,potom se vele, nakratko vratio da se oženi od Đurica iz Hatelja, i ponovo sa mladom preko Tihog okeana- u Australiju.

-Seli svak,moj sinko.Ko preko mora,ko u groblje,ne osta ništa od sela-vajkala nam se svojedobno u Suzini starica Sava Soldo,koja je u ju došla,nakon udaje se iz popovopoljskog sela Dola (Popovo polje).Decenijama je niko nije zvao imenom,već samo-Popovka.Kad se udala u Suzinu,svekar joj je imao devetero djece ,ali mu kuća nebi najjača u selu.

-Najjača bješe kuća Toma Đurice-posjećala je Popovka.

-Odavno u njoj nema nikog.Zatvorena prije tridesetak godina,kad je,najposlije,i Tomov unuk Danilo odselio u Smederevo.Govorila sam im svima da ,iako sam došla iz Popova i bila po svjetu,nigdje slađeg hljeba nisam jela nego ovdje.Tako je moje djete, nekako blagodatna i humna ova zemlja po našim imanjima;pričala sam i Danilu Đurici,još mnogima.Ali,šta ćeš?Svako,opet ode za svojom zvjezdom...Samo Suzina ostade.Sva tišina,pustija,spala na petoro školske djece.A kad su me ovdje kao nevjestu doveli,prije nekih sedamdeset godina,imađaše stotinu momaka i đevojaka,hiljade ovaca,koza...

Kuće,pogledaj i danas te kuće,kako su dobro građene,glavni majstor je bio Tripo Đurica,najviše ih je ozidala njegova ruka,sad da ustane pokosila bi ga tuga...

No, nije Suzina baš posve izgubljena u brzim tokovima južno-hercegovačkih migracija.Nije,zahvaljujući samo slabašnom migratorskom toku koji, posustalo teče,ali još teče,s brda ka kotlini.Njime su se s Kubaša ovamo spustili Janko Novaković,Neđo i rato Skočo,a sa Hrguda-iz sela Osredline-saselio se šumar Momir Nikolić ,sa suprugom Milosavom ,sinom Ognjenom i kćerkom Ognjenkom.

-Iskusili smo opake hrgudske zime,mećave,zavijane puteve,sjeverac što reže do kosti u mom selu udaljenom 12 kilometara od Berkovića,pa je i meni i mojoj djeci Suzina na kilometr i po od škole skoro,kao centar grada-kaže Momir,dodajući;

-Zbog djece ,isključivo zbog djece ,spustili smo se dolje.I dobro nam je u ovoj pitomini.Slično su pokazali stočari s Kubaša,gradeći kuće kod Suzinske Glavice.

Još poodavno načelnik berkovićke opštine Ranko Lučić u urbanizovanom selu vidio je šansu za turizam.Prije tri godine nam je pričao;

-Mogli bi smo da napravimo jedno etno-selo,jer Suzina je vrlo rijetko hercegovačko selo-potpuno očuvano,onako kavo je bilo prije sto godina.Čak su i kuće koje su bile popaljene u Drugom svjetskom ratu ozidane ponovo kamenom,na isti način:unutra su ognjišta,karakteristične sobe,hodnici,čardaci ,izbe...

Ovo je jedino autetično očuvano seosko naselje u krasu sjevernije od Popovskog polja,sa kvalitetnim vazduhom,dobrom vodom,blagom klimom,pa bi po principu Svetog Stefana (nije, naravnonamjera da ga poredimo s njim) i ovdje mogao biti sačuvan dio te stare gradnje.Koristili bi ga lovci iz Italije koji svake sezone dolaze u Dabarsko polje,planinari:svi ljubitelji prirode i odmora na selu,kakvih je u svijetu sve više i više iz godine u godinu, a u svemu bi realizaciju projekta,uz berkovićku opštinu,maogla da pomogne Vlada RS,pa i Savjet ministara BiH.

Ideja, u svakom slučaju vrijedna pažnje i razmišljanja,uz to sigurno i jedini način da se djelić autentične kamene hercegovačke gradnje otrgne nemilosrdnom zubu vremena i sačuva za buduća pokoljenja.Da se,recimo,s ovim kućama ne desi kao s konjima ,o čemu nam onaj Đorđo Soldo,s početka priče,ujedno domaćin najbrojnije,sedmočlane suzinske porodice,kaza:

-Pamtim rala,volove,pamtim kad je Suzina imala 85 konja.Sad u selu imamo samo jednu kobilu:da nje nije,unučad mi nebi znala ni kakvo je kljuse,kako izgleda kljuse.

Suzinu trenutno sačinjava,sedam familija Solda,jedna Đurica,jedna Brkića,te one četiri došljačke.Malo ih,nemoćne su da sačuvaju jedinstveno selo od propadanja.Zato bez okolišanja-trebalo bi im pomoći.

 

Žarko Janjić

Suzina ista vjekovima